četvrtak, 14.08.2008.

x•[ .Prijateljstvo. ]•x    

"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."





"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."





"Prijateljima lahko opraštamo pogreške koje nas ne pogađaju."





"Život bez prijateljstva je ništa."





"Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i
pored toga te još uvijek cijeni."





"Treba pomoći prijateljima kada im je to potrebno,
a ne dokazivati se kad su oni već propali."





"Zajednički život neće uvijek učvrstiti prijateljstvo."





"Jezik prijateljstva nisu riječi nego značenja."





"Prijateljstvo je najteža stvar na svijetu za objasniti.
To nije nešto što se uči u školi,
ali ako nisi naučio što je smisao prijateljstva,
uistinu nisi ništa naučio. "





"Prijateljstvo nam pokazuje da
ni u jednoj tuzi
ni radosti nismo sami."





"Drugima ćemo izgledati poput sviju starih brbljavica što su skinule cipele,
spustile vrečice s nakupovanim plijenom,
pa biraju pogubne kolače.
No jedna drugoj, mi smo one koje jesmo,
iko su godine na nama ostavile traga, mi smo
i dalje one djevojčice što uz ogradu školskog dvorišta dijele karamele,
nas ne mogu zavarati izgled kože, srebrnasta kosa i naočale."





"Prijatelj će mošda otići živjeti negdje
daleko-tako daleko da ga možda više nikada nećeš sresti.
Pa ipak, on je dio tebe zauvijek."





"Tvoje prijateljstvo bilo je sunčeva svjetlost
koja je neopozivo promijenila moj život!"





"Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaže
i na sve klima glavom,
jer to isto moja sjena može da uradi još mnogo bolje."





"Prijatelji su kao sjena,
oni su uvijek tu kad ih trebaš."





"Prijateljstvo je za mene bilo dokaz da postoji nešto jače od ideologije,
vjere, nacije. U Dumasovu romanu četiri prijatelja
često se nalaze u suprotstavljenim taborima, prisiljeni su boriti se jedni protiv drugih.
Ali to ne kvari njihovo prijateljstvo. Ne prestaju potajno pomagati jedan
drugome, lukavo, ismijavajući istinu svojih tabora.
Svoje su prijateljstvo stavili iznad istine, interesa, viših ciljeva,
iznad kralja, kraljice, iznad svega."





Prijateljstvo je nesto sto mi se najljepse dogodilo u zivotu... ovo je post za sve moje prijatelje.. a najvise za jednu prijateljicu koja je u moj zivot uvela srecu.. stvarno kad sam s njom osjecam se sretnijom.. poznajemo se godinu dana.. bas ovih dana prosle godine smo se upoznale.. ona je drugacija od drugih.. iako cemo sada 8 razred.. ona i ja smo ko djeca.. stalno se smijemo, zabavljamo, pricamo gluposti... samo se bojimo kraj 8razreda.. jer onda cemo se uozbiljiti.. svaka ce otici svojim putem.. ali smo obecale jedna drugoj.. zauvjek je zuvjek.. to sto necemo ici mozda u istu skolu.. ne znaci da cemo se prestati druziti.. nadam se da i vi imate neku jednu osobu.. najbolju.. kojoj mozete sve reci.. a da ste sigurni da nikome nije rekla... to se zove PRIJATELJSTVO!!! neke sam stvari skuzila.. i odlucila.. briga me za ljude koje me ne vole.. koji misle o mei svasta.. ja znam da nisam takva.. a i osobe koje meni znaju znaju da nisam takva.. a za ostale me vise nije briga.. vise mi nije stalo da misle o meni sve bajno..
idem ja sada.. nadam se da vam je ovaj post pomogao oko prijatelja... pusaaa

petak, 08.08.2008.

odlucila sam da vise necu pisati postove.. jer vidim po komentarima da ih ne citate.. pa tak da kaj cu ih bzv pisati.. ili cu uvesti lozinku.. i onda cete moci jedino uci na blog ak vam dam sifru.. pusaa

Gdje je otišla sva u suzama?

U duši sam dijete koje ne zna mrziti, u životu sam putnik koji uvijek pronađe pogrešan put, a u stvarnosti sam budala koja uzalud VOLI...



Hodaj nebo strpljive voli, hodaj možda se sve u dobro pretvori... stihovi koji su počeli na radiju poslije moje večernje molitve. Molitve u kojoj sam po neznam koji put tražla neki znak, znak kojim ću dokazati sama sebi da postojim, da vrijedim i da zavrijeđujem sreću! Pjesma koja me uvijek dirne i koja u sebi sadrži toliko istine, pjesma koja kao da je pisana za mene. Pjesma koja mi je u onom trenutku bila potrebna. Nemam kome da se javim, pa pišem post, svi spavaju, svi dobri ljudi sad spavaju, ali ne i ja... ja nemam sna...



Zašto te sanjam, zašto se budim,
opraštam svima, a sebi sudim.
Zašto te nedam zaboravu,
ako je moje srce u pravu?



Zašto sudim sebi za stvari koje nisam napravila, stvari na koje ne mogu utjecati. a što je s tobom? sjećaš li me se? neznam.
da li je to važno? neznam. možda jest.
zašto je prošlo toliko vremena od kad sam te zadnji puta vidjela?
zašto sebi još ne mogu priznati da mi nije svejedno?
volim te? mrzim te?



kad bih te barem mogla mrziti, kad bih se bare razočarala u tebe, uvjerila svojim očima da je istina ono što ljudi govore. a što ako se uvjerim da je laž?
što ako je tebi ipak stalo do mene?
što ako smo oboje preponosni da stavimo karte na stol?
i zašto pišem ovo, kad znam da ti to nikada nećeš pročitati?
zašto mi ruka drhti i zašto mi se suza spušta niz lice?



zar ja ne zaslužujem malo istinske sreće?
ne nisam sretna, slomljena sam, u rukama držim slomljeno srce, ali opet osmjeh je na licu mom. Osmijeh? ne bih rekla... to je samo maska.
ja sam samo jedan od onih klaunova koji uveseljavaju druge ljude, ali kad navećer obrišu šminku sa lica, ostaje samo tužno lice, vidi se tuga!
Što bi bilo da ja obrišem šminku sa svoga lica, bi li primijetio? ili bi samo prošao kraj mene?
Kako bi htjela da sam ponovo ona mala djevojčica, jer slomljena koljena zarastu mnogo brže nego slomljeno srce!



Zašto se mučim? pitam se često. Vjerujem da se sve dešava s razlogom, ali zašto ja nikako ne mogu pronaći taj razlog?
Vrijeme lijeći sve? pa već je prošlo toliko vremena, ali moja rana još nije izliječena, sasvim suprotno ona raste iz dana u dan i peče sve više!
Doma sam... možda zato boli... imam te tako blizu, a opet tako si mi daleko.




Da mi Bog noćas da ljubav kao zadnju priliku, rađe nego svijet uzela bih nju!



Zašto ja ne mogu biti ona ledena kraljica bez osjećaja, tada bi mi sve bilo ravno, ništa me nebi boljelo, nitko mi nebi slamao srce. Pucam kao staklo, razbijam se u komadiće, svakim danom sve više, pitanje je vremena koliko ću još izdržati. Sve bih dala za 5 minuta istinske sreće... baš sve...





Odustajem... odustajem od borbe, od truda, od vjere u ljubav.
NE VOLIM GA! ja neznam voljeti, to nikad nisam imala prilike naučiti!




Nemoj nikad voljeti, možda nećeš shvatiti,
jer kad jednom zavoliš, znaj da ćeš patiti.
Zaborav je težak voljenog bića,
a ljubav je uvijek neka tužna priča

ponedjeljak, 28.07.2008.

Placem na nekom drugom ramenu...Na tudja koljena spustam glavu kad god mi je tesko...A onih koji su tu bili citav zivot vise nema...Tu su,ali kao da i nisu..Neki drugi ljudi koje i ne poznajem i kojima jedva ime znam mi pruzaju ruku kad god padnem i dizu me sa dna koje sam odavno dotakla.Vec odavno lezim sama,nepomicna na nekom dnu i ponoru gdje nemam nikog svog...Svi oni koje sam voljela iznevjerili su me i nisu tu iako su se zaklinjali na neka vjecna prijateljstva.

Ponekad pomislim da nikad u zivotu nnecu steci onog pravog prijatelja...

Ponekad se pitam da li prijatelji i postoje i da li iko na ovom svijetu ima prijatelja za kojeg je siguran da ce uvijek ma sta god da se desi biti uz njega?Do neki dan i ja sam mislila da su moje prijateljice tu kad god mi zatrebaju,ali pokazalo se drugacije.Nisu bile tu kad su mi najvise trebale.Nisu bile tu kad sam padala da me podignu,obrisu mi suze i kazu da ce sve biti uredu.One cak nisu ni primjetile da se ne smijem vise kao prije,a i da kad se nasmijem to nije onaj stari osmijeh.One su te koje su u meni ubile svaku zelju za iskrenim prijateljstvom.I uvijek do kraja svog zivota pitat cu se

Dal' prijatelji postoje ili su to samo neke sjenke koje su uvijek uz nas osim kad su nam najpotrebniji!!!! NA ŽALOST!!

utorak, 22.07.2008.

eo.. nekidan sam razmisljala o zivotu... zasto je tako bolan?? zasto ono sve sto je lijepo kratko traje?? imala sam 100 i 1 pitanje... ne znam zasto osobe.. mogu nekoga vrijedati.. kako mu se mogu rugati..ah.. ponekad je tako tesko zivjeti..a ponekad prelako.... zasto nemoze postojati samo lak zivot?uff... tako se bojim rastanka s mojim prijateljima... sad cu 8 razred.. to ce brzo proci.. svi cemo se razici.. svako svojim putem... vise nista nece biti kao isto.. zabava,zabava i samo zabava i smijeh!! toga vise nece biti.. svi ce se uozbiljiti..ahh!! mrzim rastanke ,svade, uzasss!! ne znam sta mi je.. ali u zadnje vrijeme razmisljam kao odrasla osoba.. kako cu ovo.. kako cu ono.. pa sam se sjetila toseaa.. ni kriv ni duzan.. poginuo.. sjetila sam se svih poginulih, bolessnih, koji nemaju novaca, a i sjetila sam se onih bogatih, sebicnih, bahatih... koji misle da su face... sat ce im novci i bogatstvo.. kad nemoju srce, dusu, obitelj, nista... eo morala sam ovo napisati jer ne mogu trpjeti nepravdu .. idem ja sada.. pusaaaa

četvrtak, 17.07.2008.

hej! danas mi je bratu 12. rođendan!! dosli su neki njegovi frendovi pa je kuca ono u "raspadu" hehe...sve je u veselom raspolozenju!! hehe!! eo da pozelim bratu sve najbolje..nek mu se sve zelje ostvare..pusa!!


SRETAN ROĐENDAN, BRACO!!! PUSA!!

ponedjeljak, 14.07.2008.

* * * Prijateljstvo * * *

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole,
vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući.
Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.

Pomislio sam: 'Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber.'

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend
(tulumi i nogometna utakmica
s prijateljima sutra popodne),
zato sam samo slegnuo ramenima
i produžio dalje.

Hodajući, vidio sam da prema onom dečku
ide grupa djece. Potrčali su k njemu,
srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu,
tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele
i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu,
i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam
suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale,
rekao sam: 'oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.'
Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!'
na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih
koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu
pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene,
pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.
Rekao je, da je prije išao u privatne škole.


Prije se ne bih nikada družio s nekim,
tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće
išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dečko.
Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima
igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje
upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio
Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio
sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće
s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!'
Samo se nasmijao i dao mi
polovicu knjiga.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.